Treba htjeti. U tome je sve.
Tek, samoj sebi kaže da je to taj svijet koji ubija meke i časne ljude a sluiži i klanja se tvrdim i bezobzirnim.
Pripadnici triju glavnih vjera, oni se mrze međusobno, od rođenja pa do smrti, bezumno i duboko, prenoseći tu mržnju i na zagrobni svijet koji zamišljaju kao svoju slavu i pobjedu a poraz i sramotu komšije inoverca. Rađaju se, rastu i umiru u toj mržnji, toj stvarno fizičkoj odvratnosti prema susjedu druge vjere, često im i cio vijek prođe a da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti; ali kad god se povodom nekog krupnog događaja pokoleba ustaljeni red stvari i razum i zakon budu suspendovani za nekoliko sati ili nekoliko dana, onda se ta rulja, odnosno jedan njen dio, našavši najposlije valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke riječi u govoru. Tada sve one dugo zadržavane mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osećanjima i mislima, izbiju na površinu i, kao plamen koji je dugo tražio i najposlije dobio hrane, zagospodare ulicama, i pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije ili dok ne sagore i malakšu same od svoga bijesa. Zatim se povlače, kao šakali podvijena repa, u duše, kuće i ulice, gdje opet ožive godinama pritajene, izbijajući samo u zlim pogledima, ružnim uzrečicama i opscenim pokretima.
A popovi su bili po crkvama i kancelarijama. Svi su, manje-više, imali iste pokrete, isto tradicionalno trljanje ruku i iste odgovore: da je sve na ovom svijetu božje davanje, da odredbe proviđenja treba mirno primati i da je, uostalom, njihov cilj vječni život, a da se u stvarima ovog svijeta prilagođavaju zahtjevima vremena.
Takva je ovdašnja životinja što se zove čovjek: svemu će se prikloniti, svemu, samo da bi mogla da traje tu na zemlji, pod suncem, u obličju u kom se zadesila.
Ona nije znala da nasilje i nepravda izazivaju osvetu, a da je osveta slijepa i da je oni na koje se ona obori uvijek podnose kao najcrnju nepravdu, isto kao što nije znala da se i najpravednijoj kazni uvijek pridruže zavist i urođena ljudska zluradost.
Ko poživi, taj tek vidi šta je ovaj svijet i šta su ljudi u njemu. Ko nema, gaze ga; ko stiče, otimaju.
Takva je ovdašnja životinja što se zove čovjek: svemu će se prikloniti, svemu, samo da bi mogla da traje tu na zemlji, pod suncem, u obličju u kom se zadesila.
Ona nije znala da nasilje i nepravda izazivaju osvetu, a da je osveta slijepa i da je oni na koje se ona obori uvijek podnose kao najcrnju nepravdu, isto kao što nije znala da se i najpravednijoj kazni uvijek pridruže zavist i urođena ljudska zluradost.
Ko poživi, taj tek vidi šta je ovaj svijet i šta su ljudi u njemu. Ko nema, gaze ga; ko stiče, otimaju.
