Pretraži ovaj blog

četvrtak, 13. studenoga 2014.

Gospođica, Ivo Andrić

Treba htjeti. U tome je sve.

Tek, samoj sebi kaže da je to taj svijet koji ubija meke i časne ljude a sluiži i klanja se tvrdim i bezobzirnim.

Pripadnici triju glavnih vjera, oni se mrze međusobno, od rođenja pa do smrti, bezumno i duboko, prenoseći tu mržnju i na zagrobni svijet koji zamišljaju kao svoju slavu i pobjedu a poraz i sramotu komšije inoverca. Rađaju se, rastu i umiru u toj mržnji, toj stvarno fizičkoj odvratnosti prema susjedu druge vjere, često im i cio vijek prođe a da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti; ali kad god se povodom nekog krupnog događaja pokoleba ustaljeni red stvari i razum i zakon budu suspendovani za nekoliko sati ili nekoliko dana, onda se ta rulja, odnosno jedan njen dio, našavši najposlije valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke riječi u govoru. Tada sve one dugo zadržavane mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osećanjima i mislima, izbiju na površinu i, kao plamen koji je dugo tražio i najposlije dobio hrane, zagospodare ulicama, i pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije ili dok ne sagore i malakšu same od svoga bijesa. Zatim se povlače, kao šakali podvijena repa, u duše, kuće i ulice, gdje opet ožive godinama pritajene, izbijajući samo u zlim pogledima, ružnim uzrečicama i opscenim  pokretima.

A popovi su bili po crkvama i kancelarijama. Svi su, manje-više, imali iste pokrete, isto tradicionalno trljanje ruku i iste odgovore: da je sve na ovom svijetu božje davanje, da odredbe proviđenja treba mirno primati i da je, uostalom, njihov cilj vječni život, a da se u stvarima ovog svijeta prilagođavaju zahtjevima vremena.

Takva je ovdašnja životinja što se zove čovjek: svemu će se prikloniti, svemu, samo da bi mogla da traje tu na zemlji, pod suncem, u obličju u kom se zadesila.

Ona nije znala da nasilje i nepravda izazivaju osvetu, a da je osveta slijepa i da je oni na koje se ona obori uvijek podnose kao najcrnju nepravdu, isto kao što nije znala da se i najpravednijoj kazni uvijek pridruže zavist i urođena ljudska zluradost. 

Ko poživi, taj tek vidi šta je ovaj svijet i šta su ljudi u njemu. Ko nema, gaze ga; ko stiče, otimaju.







četvrtak, 6. ožujka 2014.

Ostrvo, Meša Selimović

- Prevario sam se u tebi.
- I ja sam u tebi, dragi.
- Sve sam napustio radi tebe.
- Ti si napustio ono što si želio, a ja ono što sam imala.

- Hoćeš li vina, dragi?
- Neću. Neka me boli. Kad pijem, zaboravim, pa me ne boli.
- I treba da zaboraviš.
- Ne treba da zaboravim. Neću da zaboravim. Ako zaboravim, pomiriću se. A ja neću da se mirim. Hoću da bude ono što želim.

- Zašto si tako zao, dragi?
- Zato što mi je teško.
- Onda će ti biti još teže.
- Otići ću odavde.
- Kuda ćeš otići?
- Kud bilo. U svijet.
- Hoćeš li vina, dragi?
- Daj!

Samo da ostane sam, bez obaveza, bez okova, bez prikovanosti za ovu stijenu i za ovu tugu što ga pritiskuje. On nije maslina što se cijelog života ne makne s mjesta na koje je sudbinom osuđena, već čovjek koji nigdje ne smije da pusti korijenje.

-Otiću ću jednom.
-Kuda?
-Ma kuda.
-Kada?
-Nikada.
Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje prestaje. Ostaje tuga.
Ostaje život oko nas.

A i ja imam dušu. Šta ću sa dušom?

Starost je ružna najviše zato što nam oduzme sposobnost da u nešto vjerujemo.

... Čim čovjek počne o tome da razmišlja, gotov je, izgubi mir i ravnotežu. ... Što mu treba da misli da li mu je srce puno ili prazno, je li mu duša zadovoljna ili tužna. Od čega bi mu srce bilo puno? Od godina što ga sve teže pritiskuju? Od izigranih želja? Od ovog nevoljnog zatočeništva kojeg ne može da se oslobodi? Od ispraznih snova što su na njegovoj životnoj stazi ostali kao prazne zmijske košuljice? Od ljubavi od koje nije ostao ni pepeo? Od samoće? Od besmislena trajanja u životu?
Ne, neće da postavlja sebi nerješiva pitanja, neće da se ubija. Živjeće kao i dosad. ... Hodao je sve sporije, mislio sve mučnije, upadao sve dublje u ono od čega je bježao.

Molim te, nikad ne pokušavaj da me zavodiš. To me ponižava. Ako zaželim tvoju blizinu, reći ću ti to sama. Biće to vrlo, vrlo rijetko.
U svemu je bila dovoljna sama sebi, i nije dozvoljavala da je potčini neka strast.

Nije obraćala pažnju na to šta neko misli o njoj, iako je tačno osjećala ko je trpi, ko je ne voli. One koji su je primali, prihvatala je bez oduševljenja: to se razumije samo po sebi. One koji su protiv nje, nije mrzila, nije grdila, nije o njima govorila ni lijepo ni ružno, jednostavno bi ih prebrisala u svijesti, i više ih nije bilo za nju ni na koji način, kao da su umrli.

Da je našla pet minuta za taj razgovor koji je želio, možda bi se njegovi uzlovi razvezali, možda bi se riješilo ono što ga je mučilo, ili bi se u razgovoru pokazalo da nevolja nije naročito velika.

Cijelog života je sanjao o nečemu višem, a prilika mu se nikad nije pružala. Ako mu sudbina nije dala mogućnosti, zašto mu je dala želju?

Gdje je istina?
Možda uvijek treba čuti samo jednu stranu; druga strana ima svoju istinu, i onda ne znamo ništa.

... A onda su se sjetili da samo mladi ljudi rješavaju najteža pitanja ovoga svijeta; poslije, kad sazru, a pogotovo kad ostare, postanu oprezni i nezainteresovani za sve osim za ono što se njih lično tiče. 

Svako doba je teško, a svoje najteže.

Ne boli nas tuđa muka koju ne vidimo. Suviše ih je na svijetu, i među ljudima, da bismo zbog svih patili.

Najgori je bazrazložni strah. 
Strah koji ima svoj razlog i korijen možeš da primiš, ma kakav da je, može se izmjeriti ljudskom mjerom, može mu se odrediti domet i uvir.
A možda i nije bezrazložan, samo ne možeš da mu nađeš razlog. Zato postaje opasan, jer je svuda, u svakom pokretu, u svakom glasu, u svemu što  živi i umire, i srce neprestano strepi pred nečm strašnim, svemoćnim, sveuništavajućim.

.. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi bilo da žive. Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.

- Moram da idem.
- Kuda?
- Ništa neću naći ako danas ne krenem.
- Šta ćeš naći?
- Sve ću naći.
- Zar nisi već sve našao?
- Ništa nisam našao. Sigurno nisam dobro otvarao oči, nisam pažljivo gledao. Treba još da tražim, život će mi proći badava.
- Kao i svakome.
- Ne tiču me se drugi.
- Da i ja pođem s tobom?
- Ne. Moram da tražim sam.





subota, 1. veljače 2014.

Magla i mjesečina, Meša Selimović

.. a bilo bi još gore kad ne bi znao da sve ima kraj, pa i nevolja.

.. samo, srećom, on svašta pomišlja a ne čini, a sve rjeđe i pomišlja, ne voli da radi nekorisne stvari.


.. a kaže možda jer više ništa ne zna sigurno ni o sebi ni o drugima, nekad je znao, ili je mislio da zna, a to je isto, sad nije siguran ni u šta.


Tajni i opasni poslovi nisu dobri, a kad čovjek od njih ni koristi nema, onda tu nešto nije u redu. Ili oni misle na korist koju će imati docnije, ako pobijede? Jadna mi korist kad ti je glava svakog časa u torbi, i teško će koji iznijeti čitavu, a pobjeda bez mene isto je što i poraz. A i ta pobjeda, ko zna šta je to, opet će se orati zemlja, i kuburiti od Božića do Đurđeva, i gledati u nebo hoće li pasti kiša ili će zasjati sunce, opet će se bolovati i tugovati, rađati i umirati, i šta mu je to onda pobjeda, i za koga?


.. a život nije svetkovina već trpljenje, i ne treba ga još više otežavati mišlju na ono što ne može da bude.


.. ali ima neke mudrosti u tom trpljivom podnošenju nevolja koje se ne mogu izbjeći.


Samo, odakle sujeta? gdje je spavala dosad i kako se krila do ovog časa? mislio je da bar ovako sitna ne postoji u njemu. Šta će još otkriti o sebi u sudarima s ovim mračnim čovjekom koji nikoga ne štedi? Drugi, i kad su grubi, ostavljaju čovjeku mogućnost da sačuva iluzije o sebi.


Nevolja uvijek izgleda veća kad je sama.


.. pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši, ne vjerujući da ima išta drugo. Ništa ne bi izgubili kad bi pustili ono što imaju, a boje se da ne bi ni dobili, zato ćute i čekaju.


.. od prvog dana su strani, i sve udaljeniji što dani prolaze, vrijeme ih ne miri već razdvaja, što je duže s nekim taj čovjek je sve usamljeniji...


- Šta to znači razgovarati o sebi?

- Govoriti ono što se nikome ne kazuje.
- Kako ću govoriti ako se nikome ne kazuje?
- Pred nekim se govori, ponekad. Sad se još može, dok nije dan.
- Je li po danu teže govoriti o sebi? Teško je gledati u oči kad se govori o sebi?

Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima prava na život. I moja i tvoja.


A može biti da sam sve to uobrazio, da bez razloga ne vjerujem ljudima, uležao sam se, odvojio, osamio, opasno je kad se čovjek nađe sam, okružen tišinom tuđeg neprisustva, više je strahova i čudnih razgovora sa sobom. Samo kako da ti sve to kažem? I kako da objasnim sebi, tebe se ne tiče, što nekad teško podnosim ovu usamljenost, a nekad mi je draža od svega, ne bih je dao nizašto?


Čekao je da se pojavi mjesec, s nadom je gledao u surovo ravnu crtu nasipa, znao je na kom mjestu treba da se pojavi, svaku noć ga sačekuje, zbuđivao ga taj čas kad se zgusnuta tama razrijedi i nestane, a močvara i ravnica ožive blagim svjetlom i dubokim sjenama. Tad se svijet oko njega ponovo rađao, drukčiji nego danju, smiren i stišan, bliđi mu i blaži nego pod nemilosrdnim sunce, naglo nastao iz prijetećeg mraka što potire život i stvara nemir, svijet meko prisutan, snen, stvoren i podešen za doživljavanje samoga sebe drukčijeg nego u kretanju, nego u lakom i radosnom susretu s ljudima ili sudaru.


Svako veče je išao istim putem. Malo je šta mijenjao u životu, jednom izabranu stazu teško je napuštao. A zašto bi je i napuštao? Život nije promjena već trajanje. Promjene su nered i zato protiv života. Ni rđav put nije lako napustiti, a ako je dobar, zašto bi ga mijenjao?


.. a nesreća je teška samo onome kome se desi, i nikom drugom.


Baš ništa čovjek o čovjeku ne zna.


A kako sad da pita: je li te prošlo? Smiješno je i pomisliti. To se ne pita tako. Ne pita se nikako. Samo se čeka da prođe oluja, i onda se gleda šta je ostalo.


Suviše joj je lijepo bilo, eto to je, a čovjek je proklet, dobar je samo kad mu je rđavo.


Postojao je svijet i on, ništa između njih, uvijek u suprotnosti, uvijek u raskoraku. Svijet je bio protiv njega, smetao mu, i on se branio, priznajući ga samo po nevoljama koje je morao da odbija. Nije ga razumijevao, izgledao mu je gorak od mržnje, suviše uznemiren toliko nesmiren da mu je to ličilo na ludost što neprestano traje. ... Samo ljudi izdaju. Svijet izdaje. I ona je svijet. Nije zavoljela ovu zemlju ni ovo rastinje koje cvjeta i plodi se za nas. I ona je svijet. Suviše luda, suviše nesmirena, nesigurna na tlu što je moglo da bude njeno, a onaga neće. Ko će razumjeti nerazumnike?


Ona to ne zna, ona gleda mimo mene, nekud u daljinu gdje nisam ja, ni ova zemlja. Ni ova sigurnost. Ko bi znao zašto ona ne voli sigurnost. Zar čovjek nije stvoren za mir? A ovdje je mir. Sve što je izvan dohvata naše ruke, sve što nije potpuno naše, s čim nismo srasli tako da postane isto što i mi, to je tuđe, ničije, ne štiti. To je kao vjetar, ništa, nemaš na čemu da stojiš, nizašto se ne držiš, ništa te ne drži, oči su ti prazne, srce ti je pusto, ostaje samo nemir. Šteta što to ne znaš. A možda i znaš, ali nije dovoljno samo znati. Treba zavoljeti mir, a ti to ne možeš. Ti si kao i ostali svijet, ti si svijet, otkinula si se, ludost te uhvatila i bace te u naručje svakoj nevolji. Čak i kad znaš da je nevolja neizbježna. U tome je zlo, tvoje i svijeta kojem pripadaš.


A opet, i to je najčudnije od svega, svako će u tom nizanju i smjenjivanju, u tom kratkom svom prolasku, kad na njega dođe red, ponijeti svoju vlastitu muku, i misliće da je samo njega zadesila, da smo njega bije led, da njegovu nevolju nije niko prepatio. A sve se već dešavalo, i opet je teško kad se desi nekome. Svako od nas uvijek proživi što i svi prije nas, i ničiji udes nije pouka, ničija muka utjeha. Ni na što se čvojek ne navikava zato što su to mnogi doživjeli prije njega. Uvijek je bilo rata, otkako svijet postoji, a ljudima je uvijek nanovo teško. Uvijek se dešavalo da je čovjeka stizala nesreća, i nikad se niko ne utješi mišlju: nisam sam, i nisam prvi ni poslednji.


Kamo sreće da sam se samo pozdravio i prošao, čim zastaneš, čim progovoriš s ljudima, nadaj se nevolji.


Sve mu je spleteno večeras, ne uspijeva ništa da razmisli, da domisli, da smiri, i sve ostavlja da se gomila neriješeno, osjećajući se nemoćan prvi put u životu. Nije teškoća u onome što se dešava, već što ne može ni da se pomiri ni da šta izmijeni.

Meša Selimović - Biografija

Mehmed-Meša Selimović, rođen 26. aprila 1910. u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju završio u mjestu rođenja, filozofski fakultet (Jugoslovenska književnost i srpski jezik) u Beogradu. Od 1935. godine suplent a zatim profesor na tuzlanskoj gimnaziji. 
Od 1941. učesnik NOB-a do kraja rata.
Od 1945. član Komiteta za kulturu vlade FNRJ u Beogradu. 
Od 1947. profesor Više pedagoške škole u Sarajevu.
Od 1950-1953. docent Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Od 1953-1957. direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu.
Od 1961- 1972. glavni urednik izadavačkog preduzeća "Svjetlost". Sada u penziji.

Redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Počasni doktor univerziteta u Sarajevu.
Nagrade:

6-aprilska nagrada Sarajeva za roman "Tišine" i drugi put za roman "Derviš i smrt",
27-julska, republička nagrada BiH za roman "Tišine", 
nagrada NIN-a za roman "Derviš i smrt",
Goranova nagrada za najbolju knjigu godine ("Derviš i smrt"), 1966.
Njegoševa nagrada 1969.
Nagrada AVNOJ-a 1970. za roman "Derviš i smrt".

Iz knjige Magla i mjesečina, izdavačka organizacija "Sloboda", Beograd, 1979.