Pretraži ovaj blog

četvrtak, 6. ožujka 2014.

Ostrvo, Meša Selimović

- Prevario sam se u tebi.
- I ja sam u tebi, dragi.
- Sve sam napustio radi tebe.
- Ti si napustio ono što si želio, a ja ono što sam imala.

- Hoćeš li vina, dragi?
- Neću. Neka me boli. Kad pijem, zaboravim, pa me ne boli.
- I treba da zaboraviš.
- Ne treba da zaboravim. Neću da zaboravim. Ako zaboravim, pomiriću se. A ja neću da se mirim. Hoću da bude ono što želim.

- Zašto si tako zao, dragi?
- Zato što mi je teško.
- Onda će ti biti još teže.
- Otići ću odavde.
- Kuda ćeš otići?
- Kud bilo. U svijet.
- Hoćeš li vina, dragi?
- Daj!

Samo da ostane sam, bez obaveza, bez okova, bez prikovanosti za ovu stijenu i za ovu tugu što ga pritiskuje. On nije maslina što se cijelog života ne makne s mjesta na koje je sudbinom osuđena, već čovjek koji nigdje ne smije da pusti korijenje.

-Otiću ću jednom.
-Kuda?
-Ma kuda.
-Kada?
-Nikada.
Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje prestaje. Ostaje tuga.
Ostaje život oko nas.

A i ja imam dušu. Šta ću sa dušom?

Starost je ružna najviše zato što nam oduzme sposobnost da u nešto vjerujemo.

... Čim čovjek počne o tome da razmišlja, gotov je, izgubi mir i ravnotežu. ... Što mu treba da misli da li mu je srce puno ili prazno, je li mu duša zadovoljna ili tužna. Od čega bi mu srce bilo puno? Od godina što ga sve teže pritiskuju? Od izigranih želja? Od ovog nevoljnog zatočeništva kojeg ne može da se oslobodi? Od ispraznih snova što su na njegovoj životnoj stazi ostali kao prazne zmijske košuljice? Od ljubavi od koje nije ostao ni pepeo? Od samoće? Od besmislena trajanja u životu?
Ne, neće da postavlja sebi nerješiva pitanja, neće da se ubija. Živjeće kao i dosad. ... Hodao je sve sporije, mislio sve mučnije, upadao sve dublje u ono od čega je bježao.

Molim te, nikad ne pokušavaj da me zavodiš. To me ponižava. Ako zaželim tvoju blizinu, reći ću ti to sama. Biće to vrlo, vrlo rijetko.
U svemu je bila dovoljna sama sebi, i nije dozvoljavala da je potčini neka strast.

Nije obraćala pažnju na to šta neko misli o njoj, iako je tačno osjećala ko je trpi, ko je ne voli. One koji su je primali, prihvatala je bez oduševljenja: to se razumije samo po sebi. One koji su protiv nje, nije mrzila, nije grdila, nije o njima govorila ni lijepo ni ružno, jednostavno bi ih prebrisala u svijesti, i više ih nije bilo za nju ni na koji način, kao da su umrli.

Da je našla pet minuta za taj razgovor koji je želio, možda bi se njegovi uzlovi razvezali, možda bi se riješilo ono što ga je mučilo, ili bi se u razgovoru pokazalo da nevolja nije naročito velika.

Cijelog života je sanjao o nečemu višem, a prilika mu se nikad nije pružala. Ako mu sudbina nije dala mogućnosti, zašto mu je dala želju?

Gdje je istina?
Možda uvijek treba čuti samo jednu stranu; druga strana ima svoju istinu, i onda ne znamo ništa.

... A onda su se sjetili da samo mladi ljudi rješavaju najteža pitanja ovoga svijeta; poslije, kad sazru, a pogotovo kad ostare, postanu oprezni i nezainteresovani za sve osim za ono što se njih lično tiče. 

Svako doba je teško, a svoje najteže.

Ne boli nas tuđa muka koju ne vidimo. Suviše ih je na svijetu, i među ljudima, da bismo zbog svih patili.

Najgori je bazrazložni strah. 
Strah koji ima svoj razlog i korijen možeš da primiš, ma kakav da je, može se izmjeriti ljudskom mjerom, može mu se odrediti domet i uvir.
A možda i nije bezrazložan, samo ne možeš da mu nađeš razlog. Zato postaje opasan, jer je svuda, u svakom pokretu, u svakom glasu, u svemu što  živi i umire, i srce neprestano strepi pred nečm strašnim, svemoćnim, sveuništavajućim.

.. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi bilo da žive. Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.

- Moram da idem.
- Kuda?
- Ništa neću naći ako danas ne krenem.
- Šta ćeš naći?
- Sve ću naći.
- Zar nisi već sve našao?
- Ništa nisam našao. Sigurno nisam dobro otvarao oči, nisam pažljivo gledao. Treba još da tražim, život će mi proći badava.
- Kao i svakome.
- Ne tiču me se drugi.
- Da i ja pođem s tobom?
- Ne. Moram da tražim sam.





Nema komentara:

Objavi komentar